Nema smrti bez edžela

Datum objave: 15 Dec 2020
Vijesti

„Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast, On sve može. Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupiti; On je Silni, Onaj koji prašta. Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio, ti u onome što je Milostivi stvara ne vidiš nikkava nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak.“ ( 67/1-3)

Na ovosvjetskom životnom proputovanju, ili, bolje kazano, putovanju, koje vodi čovjeka u susret sa njegovim Gospodarom, nižu se, smjenjuju se događaji i situacije, koji ljude čine sretnim i na taj način, čovjeka obuzimaju osjećaji koji ga ispunjavaju radošću i srećom. To je uglavnom odraz, vidljive, poletne slike čovjekovog ovozemnog života, dok se njegova tamna i zamarajuća strana oslikava tugom i nesrećom.

Potpuna slika života ili njegova cjelovitost se može razumjeti, osjetiti tek kroz istinsko uporedno sagledavanje lica i naličja, kojim se zatvara krug života i čovjekovog življenja na ovom svijetu. Zato je tuga naličje, tamne strane ljudskog života.

U zadatoj, unaprijed određenoj životnoj dionici, čovjek prolazi kroz polja; radosti i tuge, sreće i nesreće, uspona i padova, bogatstva i siromaštva, rođenja i smrti. Oni su mu kao sjena, njegovi vječni pratioci. Zbog toga se sjena nikada ne pojavljuje sama. Nekad je jasnija i vidljivija, a nekad tamnija i skrivenija, zavisno od ljudskog bića, baš, kao i njegova sreća.

Kako razumjeti puninu ljudske sreće kad nam život na ovom svijetu otpočinje plačem zbog rođenja, a život na ovom svijetu se završava plačem drugog zbog naše smrti. To je plač u paru, rođenja i smrti, to je plač i žal nad sudbinom.

U toj smjenjivosti životnih prilika i neprilika, tamne strane ovog prolaznog svijeta, kod ljudi bivaju ozareni svjetlom vječnog, budućeg, onosvjetskog života. On je lice, prava slika života, a ovaj svijet, što živimo, je njegovo naličje.

Fenomen života i smrti se može bolje razumjeti ako se u potpunosti shvati misao i konstatacija da postoje ljudi koji su fizički živi, a duhovno mrtvi, a da su neki ljudi fizički mrtvi, a duhovno živi.

Iz tog razumijevanja da se zaključiti da je duhovni život besmrtan, trajnija kategorija, za razliku od fizičkog života. Pa zašto se daje toliki primat i pažnja fizičkom prolaznom životu. Nas, smrtna bića prate i fizički i duhovni život, a na nama je odluka kojeg ćemo više prigrliti i kojem ćemo se životu predati.

Ljudski život ispunjen je željama, nadama, strahom, griješenjem i kajanjem. Ako je čovjekovo putovanje ispunjeno sviješću o Bogu, čežnjom ka Bogu i postizanjem Božijeg zadovoljstva, onda je čovjekov put trasiran ibadetima, a time zaogrnut Božijom milošću. Tek u tom i takvom stanju smisao života je ispunjen i opravdava svoje postojanje jer je ispunjena njegova forma i suština.

U našem poimanju riječ ibadet, treba razumjeti, kao čovjekovu predanost i odlučnost da slavi i veliča Boga, te njegovu kontinuiranu želju da postigne Božije zadovoljstvo na ovom i budućem svijetu. Živjeti na ovom svijetu, a zanemariti budući svijet je potpuno pogrešan smijer, isto tako, težiti budućem životu na onom svijetu, a zanemarivati obaveze, prilike i odgovornosti ovog svijeta je isto tako, baš, pogrešno i neodrživo. Potpuna čovjekova sreća je uslovljena postizanjem željene sreće na ovom i budućem svijetu.

Odlika ovog svijeta je njegova prolaznost, zato je na njemu prolazna i radost i tuga, ljubav i mržnja, sreća i nesreća. Ovaj život je prolazan. Kratko traje, kao da na jedna vrata uđeš, a na druga iziđeš, rekli bi naši predci. Svaka smrt dođe iznenada. Ovdje je riječ o kratkoj razdaljini i prostoru između vrata, odnosno metafori, o kratkoći ljudskog života.

Život na ovom svijetu krasi segment Božije pravde koja pripada svakom. Ona se ogleda kroz smrtnost svakog bića. Njezine nijanse su različite, to je zbog poruke i pouke koju smrt nosi i sadrži u sebi. Božijom milošću i odredbom, smrt uvijek dođe kao olakšica za bolesnika i njegove najbliže. Nije uputno govoriti, umro je od moždanog udara, infarkta srca, starosti, kolere, corone. To su vrste bolesti, a bolest je povod smrti. Glavni uzrok smrti je edžel. Edžel je tačno određeno vrijeme nastupanja čovjekove smrti. Edžel određuje Bog, zato je edžel Božija odredba, i treba ga razumjeti kao prestanak i nestanak čovjekove nafake na ovom svijetu. Edžel oslikava prelivenu kap u čaši života. Zbog toga naš narod naglašava i ističe, da nema smrti bez edžela.

Nusret-ef. Abdibegović 

Muftija banjalučki 

Tekst je objavljen u IIN Preporod od 15. 12.2020. godine