Muderis i upravitelj banjalučke medrese- kurra' hafiz Idriz-ef. Skopljak

Datum objave: 15 Feb 2021
Vijesti

Piše: mr. Admir-ef. Blitović

Imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka

Mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. 

„Fenomen bosanske uleme se ogleda kroz ustrajnost u prenošenju i podučavanju islamskog znanja, poštivanju učenih alima od strane naroda, vjernika, te manjeg broja onih alima koji su svoje potomke usmjerili na njihovom ulemanskom putu. Jedan od njih Ismail-ef. Skopljak, iz Skopaljske doline.“ ( N.A )

Alimi su se često selili iz jednog mjesta u drugo tragajući za znanjem ili su dobijali poziv da svoj ilum dijele i prenose na mlađe generacije na nekoj od obrazovnih institucija. Poznat je primjer imama Šafije koji se odselio iz Egipta u Medinu kako bi mogao učiti pred imamom Malikom, da bi potom otputovao u Bagdad usavršavajući svoje znanje kod učenjaka Muhammeda eš-Šejbanija. Naposlijetku i sam je postao veliki učenjak i priznat do današnjih dana. Korijeni kurra' hfz. Idriz-ef. Skopljaka su iz Bugojna, obzirom da se njegov otac Ismail-ef. Skopljak sa porodicom preselio iz ovog mjesta u Banja Luku kako bi mogao predavati prvo u „Hanikah medresi“, zatim u ruždijji, a potom i u „Fejzijja medresi“. Može se pretpostaviti da je Idriz-ef. Skopljak u srodstvu sa Sulejman-pašom Skopljakom koji je sagradio Sulejmaniju džamiju (Šarenu) u Travniku. Ismail-ef. je bio oženjen Atifa-hanumom sa kojom je 18. jula 1874. godine dobio sina Idriza, kurra' hafiza, muderrisa i upravitelja medrese. Nastanili su se u Gornjem Šeheru gdje će Idriz-ef. završiti osnovno obrazovanje i mekteb. Još u dječačkim danima pažljivo je gledao kako se njegov otac Ismail-ef. druži sa knjigama, da je stalno njima okružen, te da ostaje do kasno u noć pripremajući se za dersove u medresi. Oponašajući oca često je i sam listao knjige, pa mu se tako pojavila velika ljubav prema knjigama kao i želja da proširi svoje znanje u medresi. Nakon završenog osnovnog obrazovanja i mekteba, upisuje „Fejzijja medresu“ u Banjoj Luci na čijem čelu je bio hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić. Dolaskom hfz. Maglajlića u grad na Vrbasu i osnivanjem medrese na čijem čelu će on biti, započeo je proces institucionalnog izučavanja Kur'ana i islamskih nauka u ovom gradu. Među mnogobrojnom djecom, hfz. Maglajlić je kod Idriz-ef. primjetio talenat za pravilno učenje Kur'ana i lijep glas, pa mu je predložio da uči hifz pred njim. Na podstrek svojih roditelja i zbog lijepog pristupa hfz. Maglajlića prema drugoj djeci koja su učila hifz, Idriz-ef. će prihvatiti njegovu ponudu te će uspjeti naučiti cijeli Kur'an napamet. Pored završenog hifza, pred svojim muderrisom Ibrahim-ef. će steći i titulu kurra' hafiza koji mu za to izdaje idžazetnamu 1897. godine.

Nakon završene medrese bit će imenovan prvo na mjesto imama u Sofi Mehmed-pašinoj džamiji, a zatim će prihvatiti mjesto imama i hatiba u Carevoj džamiji, koja je bila locirana na mjestu gdje se danas nalazi ukopana sajla za viseći most, u Gornjem Šeheru. Uporedo sa ovim poslom bit će mu ponuđeno i mjesto muderrisa u „Fejzijja medresi“ zbog njegove učenosti, te će prihvatiti i tu ponudu koja će mu uveliko odrediti dalji životni put. Oženio se Fatimom Šeranić sa kojom je u sretnom braku dobio četvero djece: sina Asima, te kćerke Fadilu, Mensuru i Vasvu. U svojim vazovima je ukazivao na važnost školovanja kako muške tako i ženske djece, te su mu kćerke završile srednju školu, dok je Asim završio Pravni fakultet u Zagrebu. Sin mu je bio sekretar reisu-l-uleme Maglajlića, a potom je isti posao radio i u Vrhovnom islamskom starješinstvu. Idriz-ef. je prvo držao vazove u Carevoj džamiji, a zatim i u Ferhadiji koji su bili jako posjećeni.

Hafiz Skopljak predavao je u Fejzijja medresi sve do 1917. godine kada dolazi do spajanja „Fejzijja medrese“ i „Šibića medrese“ u „Ujedinjenu medresu“. U njoj je radio prvo kao muderris, da bi potom 1927. godine bio postavljen za njenog upravitelja. Kada je umjesto „Ujedinjene medrese“ osnovana „Niža okružna medresa“ 1939. godine, iste poslove je nastavio raditi i u ovoj obrazovnoj ustanovi. Njegovi učenici su zabilježili da je hfz. Idriz-ef. bio lijepe i blage naravi, ljubazan sa svakim, dok je u ophođenju sa učenicima bio jako pristupačan. Učenike je volio očinskom ljubavlju, nije žalio truda, pa je i u slobodnom vremenu pojedinim učenicima objašnjavao ono što im za vrijeme časova nije bilo jasno. Znao je nasamo pojedinog učenika upitati da li ima financijskih problema, pa ako bi dobio dojam da učenik oskudijeva, lično bi ga materijalno pomogao. Učenici su ga voljeli kao svog oca, a i on njih kao svoju djecu.

Prvi svjetski rat donijet će mnogo izazova pred bosanskohercegovačke muslimane, a jedan od njih će biti očuvanje višestoljetne tradicije pluralnog društva i poštivanja od Boga datih različitosti. Ubistvom Franca Ferdinanda pred Prvi svjetski rat u Sarajevu počeo je jedan talas uništavanja srpske imovine, a među prvima koji se protiv toga oglasio bio je tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević. Tako će se isto desiti i u Drugom svjetskom ratu kada su Bošnjaci podigli svoj glas protiv progona Srba, Jevreja i Roma. Protest su iskazali kroz rezolucije protiv zločina koji se čini nad nedužnim stanovništvom. Jedna takva rezolucija nastala je i u Banjoj Luci potpisana od najuglednijih Bošnjaka, mada se u naučnim krugovima govori o postojanju dvije rezolucije. Prva je poslana u Zagreb, dok je druga bila adresirana na Rim sa istom tematikom. Jedan od potpisnika rezolucije bio je i hfz. Idriz-ef. Skopljak, koji je zajedno sa svojim sugrađanima iskazao stav na društvene događaje u tom periodu.

Po završetku Drugog svjetskog rata penzionisan je, mada je i dalje ostao društveno aktivan. Jedno vrijeme bio je predsjednik Sreskog odbora „El-Hidaje“ u Banjoj Luci, aktivno je bio uključen u rad Ilmijje nakon Drugog svjetskog rata, a također nastavio je držati predavanja u Carevoj džamiji kao i Ferhadiji. O njegovoj ljubavi prema džamiji i imamskom poslu ostalo je mnogo priča u narodu, ali se jedna posebno ističe. Kada su mu jednom prilikom rekli da preko 60 godina obavlja imamsku dužnost, da bi se trebao odmoriti i mjesto imama napustiti on je odgovorio:“ Moj otac i moj brat sve do svoje smrti bili su imami i vršili su taj časni poziv. Kakav bih ja bio njihov potomak kada ne bih čuvao džamiju do svoje smrti. Dok sam živ i dok me moje noge mogu odniijeti do Careve džamije, dotle ni po koju cijenu neću napustiti da služim islamskoj vjeri i svome narodu u kojem sam rođen, s kojim živim i sa kojim ću umrijeti.“ Na Ahiret je preselio 21. aprila 1957. godine i ukopan je kod Halil-pašinog turbeta u Banjoj Luci.