Doprinos uleme u potpisivanju Banjalučke rezolucije

Datum objave: 18 Nov 2021
Vijesti

Mr. Admir-ef. Blitović

Profesor akaida i imam u džematu Gornji Šeher

„Doprinos uleme u potpisivanju Banjalučke rezolucije“

Posmatrajući sa današnje vremenske distance godinu 1941., možemo reći da je bila jako teška za Bošnjake na području cijele Bosne i Hercegovine. Premda se u ovom periodu, kao i u toku cijelog Drugog svjetskog rata, dešavaju mnogobrojni zločini nad Bošnjacima i drugim narodima, to nije spriječilo muslimane, Bošnjake da iskažu odlučnost i hrabrost, te da dignu svoj glas protiv zlodjela koja su vršena nad njihovim komšijama Srbima, Romima i Jevrejima. Fokus mog interesovanja za današnji okrugli sto su imena potpisnika banjalučke rezolucije. Svoj intelektualni angažman usmjerio sam ka afirmiranju uleme koja je ostavila neizbrisiv trag kako u gradu Banja Luci, tako i šire. Nema sumnje da je banjalučka ulema bila u neposrednoj komunikaciji sa ulemom Sarajeva, Mostara, Tuzle, Travnika, Bihaća, Zenice i drugih bosanskohercegovačkih gradova. Na taj vid komunikacije obavezivala ih je misija i zajedničko djelovanje na polju obrazovanja, prosvjete, edukacije i organizacije vjerskog života. Iz dosadašnjih saznanja, mogu svjedočiti da polje i dijapazon djelovanja banjalučke uleme, nije bio sveden na okvire i prostor džamije, nego je on podrazumijevao njihovu širu lepezu društvenih aktivnosti i ukupnog djelovanja.

U svom radu, banjalučka ulema djelovala je organizovano i homogeno jer su znali da samo na taj način, podupirući jedan drugog, mogu se penjati stepenicama životnih izazova ili poteškoća. Ovo jedinstvo pokazalo se i potvrdilo se prilikom potpisivanja banjalučke rezolucije, tog historijskog dokumenta, te nas stoga ne čudi što je upravo najveći broj potpisnika iz redova uleme. U Banja Luci kao mjestu mnogobrojnih medresa, centru izučavanja Kur'ana i hifza, živjela je i radila ulema koja je bila svjesna svoje misije, principa kojima su podučavali i po kojima su se ponašali i živjeli. Svjesni kur'anskog principa „ko ubije jednog čovjeka, kao da je poubijao cijeli svijet, i ko spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet“, stavili su potpis na ovaj dokument, iako su znali da on predstavlja mogućnost da zajedno sa svojim porodicama budu izloženi progonu, odvođenju u koncentracione logore, pa i da budu ubijeni.

Banjalučka ulema nije bila zatvorena u sebe, van životnih tokova i dešavanja, daleko od džematlija. Naprotiv, ova Rezolucija nam pokazuje da su oni pored pored svakodnevnih obaveza koje su imali, bili u kontaktu i sa predstavnicima drugih esnafa poput advokata, inžinjera, doktora, bankovnih činovnika, profesora, raznih privrednika, zanatlija, poljoprivrednika kao i sa gradonačelnikom i bivšim gradonačelnicima. Sve to ukazuje na njihovo mjesto u društvu, te djelovanje kojeg su manifestovali u banjalučkoj sredini.

Pored proaktivnog društvenog djelovanja uleme, narod je zapamtio i do današnjih dana prenio kazivanja o njihovim moralnim i ljudskim vrijednostima. Potpisnici rezolucije iz ulemanskog kruga su uglavnom bili hafizi, bogobojazni, čestiti, dostojanstveni, plemeniti, do čije riječi se držalo i koja je vrijedila u društvu, koji su sve ljude gledali i promatrali kao najodabranija Božija stvorenja i braću po Ademu a.s. Kao čestiti ljudi zasigurno predstavljaju plod Maglajlićeve ideje i medrese koju su pohađali, te su bili uspješni nosioci i čuvari baklje islama u narednim desetljećima.

Premda su u ovim teškim vremenima stali u odbranu ljudskih života i bili spremni žrtvovati sebe zarad njihovog očuvanja, tokom rata i po njegovom završetku doživjeli su velike neprijatnosti, progone, zatvaranja i prijetnje smrću. Zbog kratkoće vremena dat ću samo osnovne natuknice i imena nekih od njih.

Muftija Mustafa Nurkić, potpisnik Rezolucije iz novembra 1941. godine, držao je predavanja u prostorijama današenjeg Medžlisa iz hadisa sve do 1948. godine, kada je usljed komunističke represije i prijetnje deportacijom bio prisiljen u potpunosti se povući iz javnog života i djelovanja.

Muftija Mehmed Zahirović, potpisnik Rezolucije, je bio položen na cestu i prijetili su mu ubistvom u toku ratnih dešavanja devedesetih godina, te ga je u zadnji čas spasila majka Ismira Husedžinovića, sadašnjeg predsjednika Medžlisa Banja Luka. Alija Kapidžić, potpisnik Rezolucije, bio je izložen različitim vrstama maltretiranja o čemu mi je njegova kćerka Sabiha (Beba) Kapidžić kazivala. Hafiz Hamid Muftić je zajedno sa svojom porodicom 1944. godine odveden u zatvor, odakle su trebali biti deportovani u Jasenovac. Također, mezarja hafiza Hamida i hafiza Izeta, koji je također potpisnik Rezolucije, su porušena zajedno sa Daudija džamijom i njenim haremom, te su izmješteni u drugo mezarje preko puta Sefer-begove džamije. Hafiz Hilmija Muftić, potpisnik Rezolucije, je bio izložen komunističkom progonu 1948. godine, te je tri godine proveo u zatvoru u Zenici. Hafiz Idriz-ef. Skopljak, muderris i upravnik banjalučke medrese, također je bio izložen represiji i progonu.

Sigurno da i ostali potpisnici Rezolucije zaslužuju osvrt i našu pažnju, a prvenstveno mislim na gradonačelnika Bešlagića, brata Hilmije Bešlagića, ministra u vladi N.D.H., advokate, doktore i velikoposjednike.