DUHOVNI I KULTURNI MILJE KOJI JE IZNJEDRIO BOŠNJAČKE REZOLUCIJE 1941/42. GODINE

Datum objave: 22 Nov 2021
Uncategorised

Dr. hfz. Elvir Duranović

Institut za islamske tradicije Bošnjaka

„DUHOVNI I KULTURNI MILJE KOJI JE IZNJEDRIO BOŠNJAČKE REZOLUCIJE 1941/42. GODINE“

PotpisivanjeM rezolucije 12. novembra 1941. godine protiv nasilja nad svim građanima tadašnje instalirane nacističke Nezavisne Države Hrvatske, a posebno prema Jevrejima, Srbima i Romima, ugledni Bošnjaci Banjaluke učinili su prije svega, humani, ljudski čin koji u svoj svojoj punini izvire iz duhovnog bića islama. Iako mali narod, tim djelom i drugim o kojima će u ovom radu biti riječi, Bošnjaci su zauzeli visoko mjesto među drugim muslimanskim narodima. U vrijeme kada je zlo nacizma, gotovo bez ikakve javne osude haralo Evropom Bošnjaci su, od Prijedora, preko Sarajeva, Mostara, Banjaluke, Bjeljine, Tuzle, Zenice, Bosanske Dubice i Bugojna do Višegrada digli svoj glas protiv nacističkog zlanad svim tadašnjim stanovnicima Bosne i Hercegovine. Takvo djelo, koje nažalost samo zbog toga što ga je iznjedrio muslimanski genij pojedini istraživači nekritički minimiziraju, iziskivalo je veliku hrabrost i požrtvovanje. Budući da je svrha današnjeg skupa memorijalizacija ili prisjećanje na važan historijski događaj – potpisivanje Banjalučke rezolucije 12. novembra 1941., glasa ljudskosti u doba zla i nepravde, dozvolite mi da ovdje postavim pitanje koje se, kada su posrijedi Banjalučka i druge bošnjačke rezolucije iz 1941. godine, ne postavlja a to je: Kako je moguće da samo Bošnjaci među svim evropskim narodima dignu svoj, pa makar i slabašni glas protiv nacističkih zvjerstava počinjenih nad ljudima čiji je jedini grijeh bio to što su pripadnici druge religijske ili etničke zajednice? Odgovor na ovo pitanje je islam. Potpisnici svih bošnjačkih rezolucija 1941. godine potječu iz istog kulturnog i civilizacijskog kruga etabliranog na principima jednakosti ljudskog roda kojeg je Uzvišeni Bog stvorio s istim mogućnostima za činjenje dobra bez etničkog ili rasnog ekskluziviteta. Prije islama Sljedbenici Kjige, jevreji govorili su da će samo oni u Džennet, dok su krščani tvrdili da Kraljevstvo Božije pripada samo njima. S islamom dolazi univerzalna poruka: „Oni koji vjeruju, pa i oni koji su bili jevreji, i sabijci, i kršćani - oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i dobra djela čine - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“ (El-Bekare, 62)

Kultura koja je kreirala etički kōd potpisnika bošnjačkih rezolucija 1941. godine etablirana je na fundamentalnim principima koje štiti islamsko pravo: svetost ljudskog života, zaštita vjere, zdravlja, časti i imovine. od kojih prvo mjesto zauzima svetost ljudskog života. Upravo ove vrijednosti potpisnici Banjalučke rezolucije stavljaju u prvi plan u uvodnoj agendi Rezolucije:

„Još od početka osnivanja ove naše Nezavisne Države Hrvatske, gledamo mi muslimani (Bošnjaci) sa najvećom zabrinutošću kako su neke ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške pa i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, slobode vjere i savjesti prestali su da važe za velik dio narodā ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuća i iz postelje čitavih obitelji s rokom od 1 do 2 časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja, često njihovim vlastitim rukama, siljenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane (Bošnjake) ovih krajeva najneugodnije djelovale.“

Također, islam promovira univerzalnu vrijednost: jednakosti ljudi unutar koje se različitost naroda, plemena i vjera, tumači Božijom voljom kreiranom s ciljem međusobnog upoznavanja, potpomaganja i natjecanja u dobru: „Da je Bog htio, sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali On hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.“ (El-Maide 48).

Dakle, svaki čovjek ima mogućnost izbora religije i to je njegovo Bogom dano pravo koje muslimani poštuju. Na tom su se izvoru napajale duše potpisinika bošnjačkih rezolucija koji su u Srbima, Jevrejima i Romima vidjeli ljude, različite religije prema Božijoj volji, ali slične sebi, izložene nasilju i torturi od koje ih je trebalo zaštititi, pa ako to nisu bili u mogućnosti rukama i djelom, onda barem javno proklamovanim rezolucijama potpisanim s ciljem njihove zaštite. Samo u tom svjetlu, zaštite, ako ne svih onda većine Roma u Bosni i Hercegovini, mogu se razumijevati navodi iz Zeničke i Bugojanske rezolucije potpisane 5. juna 1942. godine:

„Sveta, Uzvišena i zakonom priznata vjera Islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje, po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Boga dž. š. Samo oni, koji se najtačnije drže propisa Vjere. Muslimani t.zvani „Cigani“ jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se i umiru kao muslimani, vode su u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nikada nijesu ni smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i ostali. Uvijek su sa ostalim muslimanima i jednako izvršavali i vjerske i državljanske dužnosti, a uživali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svog vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i njažešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj i sudbinu kao i svi ostali muslimani Herceg-Bosne.”

Ili zaštite pravoslavaca (Srba) u našoj zemlji kao što to naglašavaju potpisnici Bosansko dubičke:

„Koristeći revolucijsko stanje koje je nastalo u prvim danima postanka Nezavisne Države Hrvatske, pojedini ljudi su s nametnuli i prihvatili ustašku vlast u našem mjestu, a nemajući za to ni dovoljno ugleda, ličnog ili političkog morala kao ni sposobnosti, jer su u ustašku oružanu organizaciju uveli, pored onih koju su nesvjesni, najgori društveni ološ... Odmah se je počelo sa progonom, pljačkom i ubijanjem nedužnih i mirnih gradjana i seljaka pravoslavne vjere... ustaše iz raznih satnija koje su u ovoj akciji učestvovale, na najbrutalniji način masakrirale na stotine djece, žena i ljudi, koje su zatekli kod svojih kuća... Svjesno i pošteno gradjanstvo želi da se zavede red i mir, da se prestane sa progonom, paljenjem i klanjem i pljačkanjem, da se prestane sa svim nasiljem prema pravoslavnom stanovništvu”

Također u Mostarskoj rezoluciji čitamo:

“Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima strana su potpuno duši svakog muslimana…Svaki pravi musliman,oplemenjen uzvišenim propisima,zna da osuđuje ovakva zlodjela,ma sa koje strane dolazila,zna da islamska vjera smatra najtežim grijehom ubijanje i mučenje nevinih,kao i otimanje tuđeg dobra,te prevjeravanja pod okolnostima koja isključuju slobodnu volju.“

I površan čitalac islamske literature primjetit će da, govoreći o činjenju dobra islam vjernike nikada ne ograničava na to da dobro čine samo muslimanima već svim ljudima. U islamstici ne postoji naslov: Lijep odnos prema komšijama muslimanima“, već samo univerzalni naslov „Odnos prema komšijama“, a svi potpisnici bošnjačkih rezolucija 1941-42. godine znali su za univerzalnu poruku 32. ajeta sure El-Maide shodno kojoj se nisu libili potpisati Rezolucije: „Ko spasi jednog čovjeka kao da je sve ljude spasio...“, dakle ne jednog muslimana nego čovjeka, svejedno bio tak čovjek musliman ili nemusliman, Bošnjak, Srbin, Jevrej, Rom ili Hrvat.

Učenje Muhammeda, a.s., prema kojem su svi ljudi isti, a Bog je vrhovni sudija, utkano u živo tkivo svih muslimana prenosilo se iz generacije u generaciju do potpisnika Rezolucija 1941. godine. Već u prvoj generaciji poslije Muhammeda, a.s., hazreti Omer demonstrira snagu tog učenja kada je nakon duge opsade od jerusalimskog patrijarha Sofronije primio ključeve grada. Nakon tog svečanog čina patrijarh ga je pozvao da posjeti jerusalemsku crkvu. Za vrijeme boravka u crkvi Omer se sjetio, da je nastupilo vrijeme za namaz, pa je zamolio patrijarha, da ga izvede iz crkve. Patrijarh mu ponudi, da klanja u crkvi, ali halifa to odbi riječima: “Ne mogu klanjati u crkvi zato, što bi muslimani, ako ja tu klanjam, mogli početi svojatati crkvu i tako vam praviti neprilike.”

Godine 1463 sultan Mehmd Fatih osvojio je Bosnu. Osvajanjem Bosne Osmanlije po prvi put dolaze u bliži kontakt sa pripadnicima katoličke vjere. Na molbu fra Anđela Zvizdovića sulltan Mehmed El-Fatih bosanskim katolicima izdaje Ahdnamu kojom im garantuje slobodu vjeroispovijesti. Ovu Ahdnamu katolčki svečenici su kopirali u dovoljan broj primjeraka, a zatim je podijelili u sve katoličke samostane i crkve da bi s tom Ahdnamom ostvarivali svoja prava.

Kada je u doba inkvizicije crkva pokrštavala i protjerivala muslimane Španije, zatražio je tadašnji sultan Selim I Strogi (Javuz) (1512—1520) od svoga šejhul-islama fetvu, kao protiv mjeru, da na silu islamizira sve kršćane u Osmanskoj državi. Tadašnji šejhul-islam glasoviti Zembilli Ali Efendi uskratio je takvu fetvu s napomenom, da su nemuslimanski stanovnici štićenici islamske države i to je njihovo pravo. Dokle god se oni svojevoljno toga prava ne odreku, država nema vlasti da se te obaveze riješi.

Dokaz poštivanja drugih i drugačiji u kulturi muslimama u okviru koje su stasali potpisnici svih Rezolucija 1941-1942. godine, jeste činjenica da u muslimanskoj Aziji i danas ima više kršćanskih sekti nego u samoj kršćanskoj Evropi.

Sjajan događaj koji možda na najbolji način oslikava duhovni supstrat iz kojeg su iznikle bošnjačke Rezolucije desio se 4. novbra 1819. godine, dakle, prije nešto više od 200 godina u Sarajevu. Naime, na vijest da tadašnji bosanski valija Ruždi-paša sprema likvidaciju rabina Moše Danona i desetak drugih jevrejskih uglednika, Sarajlije su uzeli oružje, provalili u zatvor i oslobodili svoje sugrađane Jevreje, a visokoj Vladi Osmanske države i samom sultanu napisali su piso u kojem su ukazali na pogrešene postupke vezira nakon čega je on uskoro bio smijenjen. Moram istaknuti da su sarajevski Jevreji kao narod koji dugo pamti koji su ovaj događaj nazvali Sarajevski purim, svake godine obilježavaju spasenje Jevreja u Sarajevu 1819. godine čitanjem prigodnog teksta o tome. To je snažna poruka za buduće generacije.

Bošnjaci potpisnici Rezolucija 1941/42. godine s ponosom su isticali da su Rezolucije napisali rukovođeni temeljnim principima islama o neprikosnovenosti čovjeka kao takvog: njegovog života, vjere, zdravlja, imovine i čast.

Poseban značaj ovih rezolucija, a posebno banjalučke i zeničke leži u činjenici da su ih potpisali muderisi ondašnjih medresa. O rezeoluciji se u tadašnjoj Nižoj okružnoj medresi u Banjaluci sigurno raspravljalo, a uvjereni smo da su profeosri medrese odigrali ključnu ulogu njenom koncipiranju. Zar nisu muderrisi Niže okružne medrese u Banjaluci prvi na spisku potpisnika Banjalučke rezolucije: muftija i muderris hfz. Mustafa-ef. Nurkić, predavao fikh, akaid, turski i kaligrafiju; muderris hfz. Idris Skopljak, u medresi predavao kiraet, akaid i fikh; uz njih tu su: Kemal Hadžiomerspahić, profesor matematike i likovnog u medresi; te Ćejvan Naim, profesor geografije, pisanja i fizike. Svojim potpisom oni su posvjedočili i garantovali da će civilizacijeske vrijednosti o kojima govori Rezolucija: svetost ljudskog života, njegove imovine i časti prenijeti na svoje učenike.

Prisjećanjem na ovaj veliki događaj, 80 godina kasnije ovdje u banjalučkoj medresi Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“ svjedočimo i potvrđujemo da su nam te vrijednosti, čak i kada drugi narodi odustanu od njih kao što se to desilo za vrijeme Sultana Selima Strogog, životno potrebne i važne.