Snovidjenje

Ljudska ljubav, vjera, nada, snovi i mašta mogu pokrenuti i promijeniti tokove čovjekova života i unijeti mu radosne trenutke u njegovu svakodnevnicu. Sve navedeno ima za cilj duhovno putovanje, psihološko rasterećenje i osvježenje kroz različite dionice životnog kretanja radi postizanja spoznaje i smisla života.

Mašta, intelektualna i duhovna kontemplirana akrobacija, nije zabranjena i svojstvena je svakoj osobi. Nema granica za maštu, no, ona se često u realnom životu istopi kao grudva snijega na dlanu. Zbog toga su maštoviti ljudi obljubljeni, simpatični i imaju naklonost društva i sredine u kojoj žive.

Snovi su, za razliku od mašte, uvijek ogledalo duhovne preokupiranosti osobe. Stoga se oni u velikom broju pojava tumače i analiziraju. Iako ih je bolje ne kazivati, neki krugovi, pak, da bi potvrdili svoj uklon ka mističnom pogledu i shvatanju života redovno kazuju i iznose ih u javnost. Na taj način učvršćuju lično ubjeđenje, preokupaciju, pokazuju intimni osjećaj, te daruju vibracuju, impuls svakodnevnici. 

Svoje snove prvi put kazujem vama, ne zamjerite mi. Imam nadu da ćete to u najboljoj vjeri i namjeri razumjeti. Sinoć sam u snu razgovarao sa Šejhom. Pita me:“ Mufti efendija, kakvo ti je stanje Banjalučana?“ Začuđen pitanjem, a u želji da mu odgovorim kratko, jasno, koncizno i tačno, bojažljivo sam odgovorio:“Šejh efendija, imam dojam da su moji Banjalučani u „gafletu“.“ Na te moje riječi on me priupita:“A zašto misliš da su u „gafletu“?“, pokazujući tako dodatnu brigu i ljubav prema Banjalučanima. Rekoh mu:“ Kao većina svijeta i Banjalučani su zagledani u dunjaluk i dunjalučke stvari, pa su tako zaboravili na Boga koji im je sve podario, darovao i dostupnim učinio.“

Na te moje riječi Šejh me priupita:“A ima li ko da ih upozori, da se vrate Pravom putu i da im ukaže na smisao i mudrost života? Šta im kazuju imami? U kojem halu, stanju su im imami?“ Teška srca, ali istine radi, pognute glave rekoh mu:“ Dragi Šejh, imami rade, dosta toga su uradili, ali „ne haju“. Duhovno stanje im nije dobra strana, žive, al ne svijetle u mraku svakodnevnice. Kao da nisu razumjeli mudrost svijeće koja osvjetljava drugog, dok u isto vrijeme sama sagorijeva. Svjetlo Božije istine zahtijeva napor i žrtvu. Nažalost, sve je prisutnije odsustvo duhovnosti, tako da se praznina puni i izvire iz praznine.“

Šejh mi reče:“ Znam Šeher, nije bio takav. Imao je pobožne, poštene i plemenite ljude i žene. Bili su darežljivi, susretljivi i gostoprimljivi. Među njima je djelovala, radila pobožna, učena i čestita ulema. U Šeher se dolazilo zbog Božije ljepote, raskoši, ljudske dobrote i plemenitosti. Preci su im odvažno pronosili slavu svoga grada i zavičaja.“

Rekoh mu:“ Poštovani Šejh, malo ih je ostalo u Banja Luci. Većina je istjerana i protjerana. Rasuti su po dunjalučkim prostranstvima, od „mašrika“ do „magriba“. Sabiru nafaku po svijetu i tako spoznaju znakove Božije uzvišenosti i Njegovog rahmeta.“ „Kad su tako daleko od zavičaja, kakvi su im snovi?“, radoznalo me zapita Šejh.

„Rekoh, snovi im se ponavljaju, sanjaju rodni grad. Bude se zbog uznemirenih snova, pa ih dočeka još nemirnija java, stvarnost. Daljina ih „ubija“, a čežnja za rodnim gradom i zavičajem budi sjetu i uzdahe kod njih. Slike rodnog grada, ulica kojima su šetali, kuća i stanova u kojima su živjeli, urezane scene progona, poniženja, stradanja, ubijanja, patnje i rušenja im se naizmjenično smjenjuju. Postale su sastavni dio njihovog života, njihova pratnja i patnja. Život im je postao ogledalo svjetla i tame. Slike koje se nižu jedna za drugom, kao na filmskoj traci, se smiruju, tek, njihovom smrću. Vole doći, vratiti se u svoj rodni grad. Teškog srca, izrazom bola na licu, odlaze iz njega. Svaki dolazak i odlazak doživljavaju kao posljednji susret sa voljenim gradom. Razočarani su, vjerujem s razlogom. Osjećaju da su ostavljeni i zaboravljeni.“

Šejh mi reče:“ Kaži im, ali da se ne naljute na tebe, neka pogajrete. Nafaka koja im je prosuta i koju ubiru po svijetu je u isto vrijeme iskušenje, znak Božije milosti i prilika da se trgnu iz „gafleta“. U opskrbi i ugledu stečenom u svijetu određeni dio neka investiraju u rodni grad, zavičaj. To im može savjetovati samo istinski „dost“, prijatelj.“

P.S.

Snove mi prekida brižni glas:„Ustani, proći će ti sabah-namaz.“