Sjećanje na muftiju Ibrahim-ef. Halilovića, velikana u vremenu (20. juli, 1998 - 20. juli, 2019. godine)

Datum objave: 03 Sep 2019
Vijesti

Piše: Nusret-ef. Abdibegović, muftija banjalučki

 „Neki ljudi su fizički mrtvi, a duhovno živi, dok su pak mnogi, fizički živi, a duhovno mrtvi.“(N.A.)

Muftija je duhovni vođa, ugledni vjerski predstavnik, imam. Prvi intelektualac i mislilac. Vjerski predvodnik koji brine o tumačenju i primjeni vjerskog učenja, organizaciji vjerskog života, poučavanju, prakticiranju vjere, brine se o stanju i duhu naroda kojem pripada, te društvenoj harmoniji i skladu sredine u kojoj živi, radi i djeljuje.

Na muftiju imaju pravo svi, a muftija ima pravo samo na one koji ga razumiju i podržavaju u radu. Muftija nije zbog sebe, on je muftija ljudima. Zato, jednako tako, muftija pripada vjerujućim i manje vjerujućim ljudima, teistima i ateistima kao i svim građanima sa kojima dijeli životni prostor. Uspjeh u radu muftije u velikoj mjeri ovisi o tome koliko se u svome radu može osloboditi subjektivnog stava, odnosno suda, i koliko se može oduprijeti različitim vanjskim utjecajima. Muftija u svome radu služi Bogu, svom narodu, domovini i svim ljudima. Biti muftija znači živjeti u skladu Božanskih propisa, promicati istinu i dobro među ljudima. U našim uslovima muftija predstavlja Islamsku zajednicu na području Muftiluka.

Osvrt na ličnost muftije Ibrahim-ef. Halilovića, kao velikana vremena ima za cilj iskazivanje zahvalnosti i skidanje sjene zaborava sa imena ovoga istaknutog alima i uspješnog društevenog aktiviste.

Iščitavajući biografiju rahmetli muftije Ibrahim-ef. razimijemo da je svoj životni vijek i radni odnos posvetio Zajednici i gradu, gradu Banja Luci. Nisam siguran da sa ove distance uspješno možemo odgovoriti kome je bio predaniji, Islamskoj zajednici ili voljenom gradu u kog se svaki put iznova vračao. No, slobodan sam ustvrditi i posvjedočiti da je muftija Halilović u svome radu bio predan vjernicima, građanima grada Banja Luke i unaprjeđenju dobrosusjedskih odnosa, koje je gradio, razvijao i bio ponosan na ono što je zagovarao i postigao. Na žalost prerano ga je zatekla smrt.

Kur'an vremenu i ljudskom životu, bolje kazano ljudskom radu pridaje posebnu važnost i značaj. Svako od nas ima životni vijek koji se odvija i razvija, pa takav je bio i životni vijek muftije Halilovića. Neko će kazati, pa i ustvrditi, da je vrijeme uvijek mjerilo ocjene ljudske vrijednosti i dobrote. Kroz svakodnevnicu čovjeku se pruža prilika da se etablira i potvrdi kao ličnost u vremenu i prostoru. Poznato je da vrijeme sa sobom nosi i donosi prilike i ne prilike, izazove i poteškoće. Zbog izazova i poteškoća i naša živuča generacija postavlja pitanje i traga za odgovorom: „ko koga određuje, vrijeme čovjeka i prostor, ili čovjek vrijeme i prostor“.

Sa ove vremenske distance usuđujem se jasno naglasiti da je muftija Halilović, na ponos svih nas, obilježio vrijeme i prostor u kome je živio i djelovao.

Po pitanju misije i misijskog djelovanja, bio je neumoran, mada ga je ograničavao društveni ambijent u kojem je živio. Vođen plemenitom idejom vjere i dobra stalno je tragao za rješenjima. Nije se mirio sa postojećim i dostignutim. Stagnaciju je prezirao i odbijao pomisao na nju. Znam da je volio ovaj prostor i grad Banja Luku i da ga nije htio napustiti ni u vrijeme bolesti, a zbog potrebe odlaska na liječenje. No, na žalost mrtav ga je morao napustiti. Njegov životni put je bio put vjere, izgradnje povjerenja među ljudima i narodima. Pripadao je vjerujućima i manje vjerujućima. On nije nikoga povrijedio i izdao, a je li on povrijeđen i izdan i od koga, ostaje da se pitamo.

Kao student, mladi imam i muftija u Travniku imao sam priliku i čast upoznati rahmetli muftiju Ibrahim-ef.. Nama mladima je bio uzor i primjer u radu, zračio je vedrinom, vedrim duhom, imao karakterističan osmjeh i pogled, kao hamajlija, krasio ga je preoznatljiv fluid otmenosti, gordosti, odgovornosti, odmjerenosti i ozbiljnosti. Uljudnost i ljubav prema džematlijama ga je razlikovala od drugih. Volio je imame i imamska druženja. Bio je brižan suprug, autoratitavan otac i patriota. Odisao je inteligencijom, obrazovanašću i kulturom. Nije volio aljkavost, neodgovornost i neurednost. Bio je blage naravi, sa dozom jasnog stava. Zato je ostao voljen i poštovan u svome gradu.

Imao sam čast i kao muftija u Travniku da ga ugostim u vrijeme najtežih trenutaka za grad Banja Luku i Bošnjake Banja Luke. Tokom jednodnevne posjete, bio je petak, održao je hutbu u Sulejmaniji (Šarenoj) džamiji, mislim da je Kasim Mujičić bio sa njim. I danas mi odzvanjaju riječi koje je uputio prisutnima tom prilikom: „Došao sam vam iz Banja Luke, grada u kome je na žalost srušeno svih šesnaest džamija, a kod vas sam zatekao u Travniku sačuvanih svih šesnaest džamija. Želim vam ukazati da zlo čine pojedinci, a ne narodi. Zapamtite, tragedija jednog naroda je ako se povede i identifikuje sa pojedncima koji čine zlo u njegovo ime. Mi ne smijemo činiti zlo, drago mi je da crkve u Travniku nisu srušene. Nemoj te rušiti crkve.“, podvukao je muftija Halilović.

Muftija Ibrahim-ef. Halilovć je bio i ostao velikan, jer je za života ustrajavao na činjenju dobra i pozivanju svoga naroda da na zlo uzvrati dobrim, jer je živio uspravno, nije pokleknuo, hrabrio je svoj narod da ne poklekne, da ne padne i da se drži zajedno, dostojanstveno i uspravno, jer je vjerovao da zlo ne može nadvladati dobro. Govorio je da je čovjek simbol dobra i da sve one koji posrnu čineči zlo, treba osuditi, bez obzira na vjeru i naciju i iz kog naroda poticali, jer je govorio da će svakom zlu doći kraj, a da je dobro i mir temelj ljudske civilizacije i vrijednosti, i da je bosanska svakodnevnica multikulturalnosti njeno ogledalo.

Muftija Halilović je bio i ostao velikan, jer je u najtežim trenutcima za naš narod i grad Banja Luku ostao u njemu sa vjernicima, jer ni jednog trenutka svog života nije pomišljao da napusti grad bez obzira na patnje, progone i pritiske kojima je bio izložen, jer nakon smrti nije mogao biti ukopan u svome gradu, kojeg je najviše volio i u kom je stekao veliki broj prijatelja, jer ni u jednom trenutku svoga života nije pozivao na zlo, mržnju i osvetu, jer da je u prilici istu žrtvu bi podnio za svoj grad i narod.

Muftija Ibrahim-ef. Halilović je bio i ostao velikan jer je od ljubavi i bola za ovim gradom ispustio svoju plemenitu dušu.

Muftija Ibrahim-ef. Halilović preselio je na ahiret 20. jula, 1998. godine u Banja Luci, a ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu. Iza njega njega je ostala supruga Emina i sinovi Emir i Edin.

Neka je na muftiju Ibrahim-ef. Halilovića Allahova milost i rahmet. Amin!