Hutba Muftije banjalučkog na džuma namazu u Čaršijskoj džamiji u Kotor Varošu

Datum objave: 11 Oct 2019
Vijesti

HUTBA O ČOVJEKU I NJEGOVOJ DUŠI

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana. Njega slavimo i veličamo. On sve stvara i rastvara, On svara vidljive i nevidljive, duhovne i materijalne svjetove.

Salavat i selam na poslanika i miljenika Muhammeda a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na naše bosanske šehide.

Draga braćo, poštovane sestre,

Uzvišeni Allah je odabrao čovjeka nad ostalim stvorenjima i podario mu mogućnost sticanja znanja i postizanja spoznaje. Da bi bolje i potpunije razumjeli uputu, ljudima je Allah dž.š. slao objave preko svojih poslanika, pejgambera. Misija i zadatak poslanika je bio približiti, pojasniti i oživotvoriti smisao i suštinu vjerovanja u jednog Boga. Kur'an naglašava „Reci, Allah je jedan, Njemu se sve obraća, nije rodio, niti je rođen, i njemu niko nije ravan.“ (112/1-4)

Čovjekov odnos, njegovo mjesto i uloga, naspram pojavnog i duhovnog svijeta, zaokuplja pažnju umnih, odnosno, umom obradenih ljudi. Duhovna dimenzija čovjeka i njegov umni kapacitet otvara određena spoznajna saznanja i vrijednosti koje mu mogu biti, na ovom svijetu, vodilja ka usponu ili sunovratu. Sve zavisi od toga na kojoj matrici je spoznajna vrijednost postignuta i dostignuta.

Duhovnu dimenziju karakteriše vjera u jednog Boga, Allaha dž.š., te vjerovanje u prolaznost ovog svijeta, a pristup materijalnoj dimenziji se bazira na odnosu prema materijalnim dostignućima, ostvarenjima i tjelesnim uživanjem.

Bez obzira sa kojim ciljem ili na kojoj matrici gradio svoj život ili intenciju organizacije života, čovjek je prinuđen da svakodnevno savladava prepone i preskače životne prepreke. Zato je čovjek biće kontinuiteta i konstante promjene. U tome se krije zamka njegove istrošenosti, potrošenosti i zasićenosti životom. Kao živo, dualostičko biće, kod čovjeka se pojavljuje vjera i nevjera, radost i tuga, zdravlje i bolest, punina i praznina, nada i beznađe. Nije rijedak slučaj ili pojava, da čujemo osobu koja pored fizičke bolesti zna izjaviti i potvrditi „duša me boli“, naglašavajući tako svoj unutarašnji slom i nemoć.

Nakon ovog iskaza logično se nameće pitanje, a zar duša može boljeti. Tragajući za odgovorom na ovo pitanje, u Kur'anu smo našli govor o tri vrste duša. Za jednu se kaže, da je smirena duša (mutmein), za drugu se kaže, da je duša koja kori čovjeka (levvame), a za treću, da je duša sklona zlu (emaretun bi ssu').

U izuzetnim životnim prilikama, kao što je iskušenje smrti, tada se uglavnom govori o smirenoj duši. To je stanje smrti, kada čovjek umre i kada mu prestane rad svih organa, a duša napusti darovano joj tijelo.

A zar čovjek za života ne može imati smirenu dušu. Recimo: kada uči Kur'an ili kada posti, kada je na namazu, kada ide u džamiju, kada obavlja ibadete, ili kada ide na posao, da zaradi za opskrbu svoje porodice.

Činjenje dobrih dijela oplemenjuje čovjeka i njegovu dušu. Zato se smirena duša gnjezdi u duhovnom srcu, koje je ispunjeno svjetlom vjere, u jednog Gospodara, Allaha dž.š.. O vrijednosti ove duše govori ajet „A ti, o dušo smirena vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj“ (89/27-30). Zadovoljna i sretna je ona duša koja izvršava Allahove propise i naredbe, radi dobra djela, koja želi Njegovo zadovoljstvo, a u isto vrijeme očekuje nagradu i spremna je izići pred svog Gospodara radi polaganja računa.

O duši koja kori čovjeka (levvame) uglavnom se govori u kontekstu osobe koja ima potrebu propitivanja, preispitivanja, potrebu lične preinake, promjenu stava, mišljenja i postupka (djela). To je jako pozitivna duša, dominira kod večine ljudi, jer uviđa, primjećuje i iskazuje želju da se mijenja. Tada lijepi, čovjekov govor, postaje ljepši i još ljepši, njegova dobra djela, nakon preispitivanja, postaju još bolja.

Zato on, čovjek, žali za propuštenom prilikom, nesmotrenim ispadom i želi što prije nadoknaditi propušteno ili ispraviti grešku. Nazamislivo je i neprihvatljivo sa vjerskog i psihološkog stanovišta izjava pojedinaca „ja sam takav i ne mogu se mijenjati“. To je neodrživo, jer je čovjek uvjek u pokretu i promjeni, i kad to ne akceptira. Sa vjerskog, ljudskog, pa i civilizacijskog stanovišta važno je da ta promjena bude na bolje, a ne na gore. Zato duša koja kori čovjeka, treptajem čežnji ispunjava duhovno srce koje se sve više otvara za dobro i ka dobru. To je najava ljudske dobrote, kao što behar najavljuje bogat, obilati rod. „Obraduj one koji vjeruju i rade dobra djela da za njih imaju vrtovi ispod kojih teku rijeke. Koji god plod pojedu iz njih reći će „Ovo smo i prije jeli““(2/25).

Za razliku od predhodne dvije pozitivne duše, treća vrsta, zla duša (emaretun bi ssu') je vidljiva na svakom koraku na kome se vide i oslikavaju tragovi zla, mržnje, krvoproliča, razdora, svađe i nemira. „Kad mu se rekne, kaže: „Boj se Boga“ obuzme ga ponos što griješi, njemu pripada džehennem, poznato je to boravište“ (2/206).

Kada bi je slikali i oslikavali „duša zla“ bi bila tamna, mrak bez svjetla, život propasti, bez nade. Za njeno održavanje ne treba ni truda, ni napora, širi se kao korov, jer „duša zla“ teži čovjeka odvojiti iz njegovog prirodnog stanja. U suri Jusuf nalazimo ajet kojim On naglašava: „Ja nepravdam sebe, jer duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj je zaista milostiv i samilostan je“ (12/53). Zato treba stalno naglašavati da je prirodno stanje čovjeka da živi u miru, miru sa sobom, miru sa drugim ljudima i miru sa vjerom u Boga.

Srce zle duše je zatvoreno. U njega niti ulazi, niti iz njega izlazi svjetlo vjere, nade, ljubavi, pažnje, milosti i mira, osim onog kome se Allah smiluje. Zle duše se dopunjavaju bolesnim srcima. Kako Kur'an kaže: „Njihova srca su bolesna i Bog im povečava bolest. Njih čeka bolna kazna zato što su lagali“ (2/10).

Važno je znati gledati srca i vidjeti duše. Kroz to prepoznavanje stvari se definišu i određuju. Ljudi materijalne civilizacije, vide spoljašnost, vanjštinu i sliku, dok ljudi duhovnog svjetonadzora, pogleda, gledaju, a njihovo gledanje je gledanje iznutra. Ljudskost je unutarnja osobina čovjeka, ona je vrijednost, za njom se traga, a njegova vanjština je sama po sebi vidljiva i lako zavara gledatelja.

Molim Allaha dž. š. da objedini naša srca u džematu vjere, učvrsti nas u životu na putu Islama, očisti naše duše od svih dunjalučkih izazova. Amin!

11. oktobra, 2019. godine

Čaršijska džamija, Kotor Varoš

Muftija

Nusret-ef. Abdibegović